IZVJEŠTAJ DR. SIMONTONA

Dr. O. Carl Simonton, radijacijski onkolog

Dr. Simonton godinama je proučavao razvoj i liječenje raka na klinici Onkološki centar „Simonton“ (Simonton Cancer Center) osnovanoj ranih 70-ih godina u Fort Worthu, Texas. Polazna ideja istraživanja bila je da stav pacijenta igra ključnu ulogu u razvoju i liječenju bolesti. Mentalne tehnike Silva metode putem kojih pacijent sam utječe na proces liječenja, ovladava svijetom vlastitih emocija, misli i posljedično tijela, istaknuo je kao najsnažnije pojedinačno oruđe koje je mogao ponuditi pacijentu.

Dr. Pendergast, predsjednik Američkog udruženja za liječenje raka, još je 1959. izjavio: „Svatko tko je ikada imao opširnije iskustvo u liječenju raka svjestan je da između pacijenata postoje velike razlike. Osobno sam svjedočio slučajevima pacijenata koji su prošli uspješne tretmane i potom živjeli zdravo godinama. Čini se, međutim, da je emotivni stres kakvog stvaraju tragedije poput pogibije sina u II svjetskom ratu, nevjere snahe ili tereta duge nezaposlenosti, bio ključan faktor u reaktivaciji bolesti koja je potom rezultirala smrću. Postoje dokazi da emotivni stres utječe na tijek bolesti. Moja je iskrena nada da ćemo ovaj koncept proširiti i u njega uključiti istaknutu mogućnost da unutar ljudskog uma leži moć jednako sposobna da suzbije razvoj bolesti kao i da je potakne.“

Preko je 200 članaka o vezi uma i tijela razasuto po raznim stručnim medicinskim časopisima, od čega je čak stotinu vezano uz rak. Kroz nekoliko je dugoročnih istraživanja pokazano da su pacijenti 6 – 18 mjeseci prije pojave raka pretrpjeli težak životni gubitak. Način na koji se prema tom gubitku postavljaju ključan je emotivni faktor za razvoj bolesti: pacijenti oboljeli od raka patili su od osjećaja nemoći i beznađa koji su, čini se, srušili osnovni otpor imunološkog sustava i posljedično doveli do razvoja maligne bolesti.

Idući izrazito važan čimbenik u razvoju bolesti je mentalni stav pacijenta. Moguće je ustvrditi da postoji određen psihološki tip koji razvija određenu vrstu bolesti. Tako su srčani bolesnici često radoholičari, pretjerano rade i često kasne na sastanke. Kod raka, pak, osoba osjeća samosažaljenje, zauzima stav žrtve, autodestruktivna je, teško razvija povjerenje u sebe i druge; često ima duboko razvijen strah od odbacivanja koje je u ovom ili onom obliku pretrpljeno ranije u životu. Takva osoba teško oprašta povrede koje je nanijela drugima i koje su drugi nanijeli njoj, i teško ostvaruje dugotrajne značajne odnose s ljudima.

Pitanje koje se prirodno nameće je kako promijeniti mentalni stav pacijenta, ili bilo koje osobe uopće?
Odgovor je u osnovi jednostavan: pozitivnim očekivanjem. Vrsta očekivanja koju osoba ima od života, sebe same i drugih ljudi određena je trima faktorima: prvi je sustav uvjerenja same osobe, drugi je sustav uvjerenja obitelji, a treći sustav uvjerenja liječnika. Često se, naime, događa da je stav liječnika prema izlječenju negativan, što za pacijenta često znači smrt. Kako je pojam raka u općoj svijesti ljudi često izjednačen s neizlječivošću, za očekivati je da će stav liječnika uvelike utjecati na stanje pacijenta: ukoliko ne dobiva podršku upravo od osobe kojoj se obratio za pomoć, velika je mogućnost da će se pacijent jednostavno predati očaju, a time i razvoju bolesti.

Pacijentova ideja tretmana također je ključna u uspjehu liječenja. Uvjerenja o tome hoće li mu od zračenja pozliti, hoće li oslabiti, biti opečen ili slično uvelike utječu na težinu nuspojava tretmana. Prilikom liječenja japanskih pacijenata oboljelih od raka uočeno je da je njihov strah od radijacije izrazito jak i da je zračenje bilo redovito popraćeno teškim nuspojavama – što je, s obzirom na posljedice atomske bombe bačene na Japan tijekom II svjetskog rata, razumljivo. Isto je tako uočeno da pacijenti kojima se ističe da je njihov slučaj lako izlječiv i da će zračenje uzrokovati tek manje mučnine iza kojih će slijediti veliko poboljšanje, dobro reagiraju na tretmane i lako se oporavljaju.

Za uspješno je izlječenje izrazito važno ukloniti mit o raku koji se stvorio u društvu posljednjih desetljeća i otkriti kakve predrasude i strahove pacijent gaji u vezi svoje bolesti. Važno je da pacijent razumije prirodu svoje bolesti i tretmane kojima će biti podvrgnut. Stanice raka nisu, kako ih mnogi pacijenti zamišljaju, neka svemoćna čudovišta koja proždiru nemoćni organizam, već upravo obratno: naspram zdrave stanice koja su uspješno regenerira i funkcionira u skladu s cjelinom organizma, stanica raka je slaba: ona se dijeli bez reda, do te mjere da može samu sebe izgladnjeti, i slabo se regenerira – zbog čega ju je zapravo vrlo lako uništiti. Stanice raka stvaraju se u organizmu čitavog života – u svakom organizmu! – i imunološki ih sustav tijela uništava jednako kao i svaki strani protein. Rak, dakle, nije toliko različit od tuberkuloze; ono što nam valja učiniti je osnažiti tijelo da nastavi činiti ono što inače čini, vratiti mu prirodnu snagu iscjeljenja. Zapravo nije važno hoćemo li operacijom ili zračenjem ubiti sve stanice raka, jer će imunološki sustav, ukoliko pacijent razvije pozitivan stav prema vlastitom izlječenju, učiniti ostalo.

Jaz između medicine i psihologije je, nažalost, još uvijek dubok. Psihosomatska medicina premošćuje taj jaz, ali još je uvijek nedovoljno raširena. Postoje slučajevi pacijenata koji se operativno otvore, zatvore, i pošalju kući da umru – pacijenti za koje se medicina kladi da ne mogu preživjeti više od nekoliko tjedana ili mjeseci, a kamoli oporaviti se – a koji se opet u potpunosti spontano oporave. Takvi su oporavci vrlo rijetki, ali se događaju; vjerojatno je da u njihovom slučaju dolazi do snažnog psihološkog pomaka od beznađa k odlučnosti, do neke spoznaje koja mijenja čitavu psihološku orijentaciju osobe. Što, iz te perspektive, znači neizlječivo? I koje su granice sposobnosti tijela da se samo izliječi?

Stephanie Simonton: Opis liječenja u klinici Onkološki centar „Simonton“ (Simonton Cancer Center)

90% pacijenata koji u kliniku dolazi na tretmane radijacijom sasvim je nesvjesno toga da se ovdje liječi i um. Jednom kada spoznaju da se bavimo i upotrebom mentalnih tehnika, 50-60% pacijenata ih odbija i traži drugog liječnika.

10% pacijenata već je preboljelo rak, tako da dolazi zbog psihološkog liječenja – kako bi uklonili strah od povratka raka i uopće nastavljanja života nakon bolesti. Oni žele mentalne tehnike, žele preuzeti vlast nad vlastitim životom. U skladu s programom pohađaju grupne terapije za oslobađanje emocija, uče tehnike opuštanja i jednostavne meditacije.

Treća grupa pacijenata su oni koji nakon već obavljene operacije i/ili zračenja dolaze na psihoterapiju kako bi se suočili s uzrocima svoje bolesti. Oni su, naime, već svjesni toga da su svojim mentalnim i emotivnim stavom pridonijeli razvoju bolesti te sada traže pomoć kako bi ga promijenili. Mnogi su od njih izjavili da je rak najznačajnija stvar koja im se u životu dogodila; taj je teški šok služio kao poziv na buđenje, osvještavanje sebe i svog unutarnjeg svijeta. Za takve je pacijente rak služio transformaciji vlastite osobe i života u ono što doista u nutrini žele.

Pitanje je, ako gledamo samo ovu posljednju skupinu, zašto većina pacijenata ne prihvaća psihoterapiju? Odgovor je jednostavan i očit: zato što se osjećaju krivima za svoju bolest. Na nekoj su razini svjesni toga da su je sami proizveli, i stoga osjećaju stid i krivnju zbog stanja vlastita tijela. Ako se sjetimo da nitko ne osjeća krivnju zato što se porezao ili, recimo, bio izgladnjivan, lako je vidjeti koliko je ovaj stav apsurdan. Šteta koja iz navedenih razloga nastaje u tijelu ne doživljava se u okvirima krivnje, no većina ljudi zbog emotivnog stresa osjeća stid i ima ga potrebu sakriti. Ovo je problem zamjene krivnje i odgovornosti – osjećaja kažnjavanja zbog greške nasuprot preuzimanju odgovornosti za vlastite misli i osjećaje – što je problem kulturnog nasljeđa društva u kojem živimo. Generacijama smo odgajani da zanemarujemo vlastite emotivne potrebe i o njima šutimo, posljedice čega osjećamo kako na sebi tako i na drugima. Potisnuta emotivna potreba, kao i tek povremeno i nespretno izražavanje iste potrebe, stvara osjećaj krivnje i neprikladnosti i napokon vodi potrebi za nekim oblikom samokažnjavanja.

Namjesto toga, valjalo bi naučiti kako jednostavno preuzeti odgovornost za potrebe koje osjećamo. U tome smo svi u suštini jednaki, tako da je stid zbog te činjenice apsurdan i umjetan. Preuzimanje odgovornosti za vlastite emocije i misli vraća osobi vlast nad vlastitim životom. Tek kad se to učini, osoba je sposobna razumjeti koji su faktori doveli do razvoja teške bolesti i potom ih ukloniti, uklanjajući time i samu bolest. Kod krivnje, pak, ne postoji osjećaj kontrole, već nemoći: pacijent se osjeća kao žrtva svoje bolesti, dok je zapravo žrtva vlastitih misli i izbora. Svaka je bolest, naime, rezultat ne vanjskog agensa, već sloma unutar same osobe: njenih misli i emocija, i napokon tijela koje kroz bolest iznosi sakrivenu potrebu na površinu.

U našem društvu postoji gotovo morbidni strah od raka. Prava istina o raku je, međutim, da su mnogi njegovi oblici manje štetni od većine bolesti koje ćete u životu dobiti. Tijelo samo, kako je već rečeno, uništava stanice raka. One su slabe. Razvoj raka tako je vezan uz stav slabosti prema životu, sebi samima, partneru. Iz tog razloga pacijentu valja isticati ono što kod njega valja, a ne ono što ne valja! U njemu treba potaknuti pozitivan stav prema sebi samome i prema vlastitu životu.

Svaka bolest ima ono što nazivamo sekundarni dobitak. Djeca, na primjer, rano nauče da ih prehlada oslobađa od škole i priskrbljuje im dodatnu roditeljsku pažnju, odmor i užitak. I kod raka postoji sekundarni dobitak. Raj dojke, recimo, gotovo redovito dobivaju žene između 40-e i 50-e godine života. To je vrijeme kada djeca odrastaju i sele se od kuće, dok je suprug posvećen već uspješno razvijenom poslu. Žena u tom periodu gubi svoju dugogodišnju ulogu majke obitelji: ona više nije potrebna, osjeća se zapostavljeno, napušteno i osamljeno. Rak je, dakle, podsvjestan način da vrati pažnju na sebe – jer bolesnu će je djeca češće posjećivati, a suprug joj posvetiti pažnju koja joj nedostaje. Ta je potreba za pažnjom, naravno, sasvim opravdana – no način na koji to osoba čini, kroz bolest, pokazatelj je niskog samopoštovanja i nedostatka cilja. Bolest nije samo manifestacija unutarnjeg problema, već istovremeno i prilika da se on razriješi, da se postave novi cijevi i unesu potrebne promjene. Kod narušenog se zdravlja, dakle, valja zapitati: „Što je to što mi bolest pruža a što mi nedostaje?“ Bolest nije neprijatelj organizma, već način da se osvijesti ono na što uporno odbijamo obratiti pažnju, a što se u našoj unutrašnjosti svejednako doživljava kao nužnost, potreba koja mora biti ispunjena.

Oboljeli od raka osjeća se sam, ustrašen i napušten. Loša reakcija članova obitelji na stanje njegove bolesti može samo pogoršati situaciju, tako da je, da bi došlo do izlječenja, izuzetno važno da obitelj prepozna potrebu koju bolest nadomješta. Rak je, naime, vrlo često prisutan u nefunkcionalnim obiteljima; kvaliteta braka itekako utječe na razvoj ove bolesti. Oboljeli putem raka često kažnjava partnera koji pak oboljelog duže vrijeme emotivno zapostavlja. I ovdje je, naravno, prisutna krivnja koja s bolešću počinje izlaziti na vidjelo, i nerijetko supružnik reagira optužbom da se osoba razboljela samo zato da mu napakosti – što pak vodi još težem ignoriranju partnera, a kod pacijenta često do smrti.

Još jedna pogrešna koncepcija koju valja istaknuti je ideja da će 'normalan život' nastupiti nakon izlječenja. Ovo je pogrešno; život bi još tijekom liječenja trebao biti što normalniji, jer je to najbolji način da se dokine psihologija žrtve koja je zapravo i dovela do razvoja raka.

Zbog svih se navedenih razloga u klinici rade orijentacijske seanse u kojima sudjeluju kako pacijent tako i njegova obitelj. Pružaju im se dva alata: prvi je knjiga Volja za životom Dr. Arnolda Hutschneckera koja govori o djelovanju uma na životna postignuća i teškoće i nadovezuje se na seansu, a drugi je snimka vođene meditacije po kojoj se uči relaksacija, imaginacija i vizualizacija. Ova vježba meditacije u trajanju od 12 minuta trebala bi se raditi tri puta na dan: ujutro, iza ručka i prije spavanja. 50-75% pacijenata nikada ne pročita knjigu; tek 30% pacijenata koristi meditaciju.

Pacijenti koji koriste meditaciju pokazuju znatan napredak. Bit ove mentalne tehnike je zamišljanje bolesti i imunološkog sustava, konkretno bijelih krvnih zrnaca, u slikama koje se međusobno nadopunjuju. Dobar je primjer pacijenta koji je svoj rak vidio kao prljavo jezero a bijela krvna zrnca kao bijeli oblak koji lebdi iznad jezera. Kako između ove dvije slike nije dolazilo do interakcije, zamoljen je da promijeni sliku u drugačiju, u kojoj bi simbol bijelih krvnih zrnaca na neki način trebao  'progutati' rak. Pacijent je potom zamislio rak kao sendvič koji je polarni medvjed (bijela krvna zrnca) u slast pojeo. Nakon ove promjene mentalne slike iz potpune pasivnosti imunološkog sustava u njegovu nesumnjivu nadmoć nad bolesti, pacijentovo se stanje trenutno počelo poboljšavati; osim što se njegova mentalna slika sebe promijenila u pozitivniju, zamijećeno je da mu je čak i hod postao drugačiji, sigurniji.

Ishod koji želimo postići – u ovom slučaju izlječenje – uvijek je nešto što prije ostvarenja moramo moći zamisliti. Jasna mentalna slika preduvjet je stvaranja uvjerenja o zdravlju, a samim time i fizičkog zdravlja organizma. Istraživanja su pokazala da je ovo ključan element u postizanju i održavanju zdravoga tijela, jedna izrazito snažna tehnika i možda najvažnije oruđe koje u životu imamo. Pitanje je, međutim, ako je tako djelotvorno, zašto ga ne koristi više ljudi? Odgovor na ovo pitanje leži u samom uzroku raka: emotivnom stresu. Velika mjera stresa koji traje duže vrijeme dovodi do osjećaja besmisla i gubitka volje za životom. Ovakav mentalni stav sasvim sigurno vodi bolesti, koja pak neće biti izliječena ukoliko se ne promijeni mentalna slika – uvjerenje – o vlastitoj vrijednosti i životu.

Najčešći uzrok stresa kod pacijenata oboljelih od raka je loš brak: nezadovoljstvo u odnosu s partnerom i pogrešna očekivanja od vlastite djece, koja nekako nikada ne čine ono što bi oboljeli htio da čine. Osoba kojoj privatni život ne ispunjava očekivanja prirodno će se okrenuti izgrađivanju vlastite vrijednosti na karijeri. Ako ni u tom polju ne postigne što je htjela, ili je pak dosta rano ostvarila svoj vrhunac u polju kojim se bavi, pitanje koje si postavlja je što će činiti ostatak svog života? Ima li taj ostatak uopće smisla? Istraživanja su pokazala da u modernom društvu muškarac u prosjeku umire dvije godine nakon umirovljenja. Najčešći rak u žena je rak dojke, koji se pojavljuje između 40-e i 50-e godine života, dakle u doba umirovljenja žene kao majke obitelji.

Studije tzv. 'osobnosti raka' ili psihološkog tipa ljudi koji dobivaju rak pokazale su vrlo precizne i detaljne razlike između psihe oboljelih od raka dojke i raka debelog crijeva. Ako bolest promotrimo kao simptom unutarnjeg sloma osobnosti, tada je sama bolest simbolični izraz duha, uma i emocija pacijenta. Simptomi određenih bolesti zapravo su vrlo detaljne preslike unutarnjih problema i poteškoća pojedine osobe.   

Svaki se liječnik, bez obzira na vrstu medicine koju prakticira, upoznao s činjenicom da je bez obzira na medicinsku utemeljenost tretmana nemoguće predvidjeti koji će se pacijent oporaviti a koji umrijeti. Možda smo došli do točke razvoja društva u kojoj bismo trebali shvatiti da je najveća varijabla upravo unutar samog pacijenta – njegov unutarnji svijet duha. Liječnicima se često predbacuje što se ne bave emotivnim aspektom pacijenata – pa opet se kroz dugogodišnju praksu na klinici pokazalo da većina pacijenata odbija da se bavimo tim aspektom, da na samu ponudu odbijaju suradnju s liječnikom. To nije nešto što se može nametnuti, i zapravo je, zapadnom svijetu, dosta slično akupunkturi: liječenje akupunkturom nije uvela zdravstvena zajednica – ono se pojavilo zato što je javnost pokazala interes i zahtijevala njeno uvođenje.

Liječenje putem uma i emocija može se odvijati točno u onoj mjeri u kojoj pacijent to dopušta. Kada opća svijest bude dovoljno zrela da razumije razliku između odgovornosti i krivnje, kada se pojavi zrelost da se bolest sagleda kao posljedica određenog načina mišljenja, tada će se promijeniti i slika medicine. Dotle je na svakome od nas da koristi tehnike koje su nam dane na izbor. Putem meditacije i Silva metode razvoja uma osoba može postati svjesna sebe i problema prije no što se on manifestira u tijelu kao bolest. Možda ćemo jednom postati društvo slobodno od bolesti; osobno vjerujem da sloboda dolazi s odgovornošću, i samo s odgovornošću.

Natrag