Moj prvi susret sa Silva metodom bio je daleke 1995. i to kroz knjigu Moć prodaje, koju sam doslovno progutala u oduševljenju. Nakon čitanja je slijedilo pažljivo praćenje uputa i tri puta dnevno brojenje i brojenje, od 100 do 1, od 50 do 1, 25 do 1... i pokušaji tehnika koje su u knjizi opisane. Napredovala sam sporo, no meni je tada bila značajna razlika od dotadašnjeg funkcioniranja, pa mi nije nedostajao motiva. Svakim danom moje oduševljenje je raslo. Činilo mi se kao da netko nevidljivom rukom u mom kaos životu počinje stvarati red, kao da se u mom životu pojavilo ono što sam dugo tražila i sad ću napokon biti cijela.
Već nakon nekoliko dana završavala bi svako svoje vježbanje sa željom da završim seminar, mada tada još nisam znala gdje. I tad se desilo „moje prvo čudo“, vozeći se u tramvaju uočila sam plakat na kojem je pisalo: Silva metoda, slijedeći seminar, broj telefona... Pročitala sam ga jedno desetak puta, nakon toga sam gospođu pored sebe pitala da li i ona vidi plakat. Žena me malo zbunjeno pogledala, zatim se počela lagano odmicati od mene vidljivo zbunjena. Tad sam uočila da me i drugi putnici malo čudno gledaju i shvatila sam da sam plakat čitala naglas svih ne znam koliko puta. Slegla sam ramenima, rekla svima oko sebe (ili sebi): Zagreb ima Silvu, otkinula s plakata repić s brojem telefona (još neki putnici su to učinili) i nakon toga na prvoj stanici sišla. Ušla sam u prvu telefonsku govornicu i nazvala dragocjeni broj i bila sam upisana za slijedeći seminar. Ne mogu opisati bujicu emocija. Koji dan! Jedva sam dočekala subotu i početak.
Subota je prošla kao u snu. Gutala sam sve što nam je instruktorica govorila, na pauzama sam svoje oduševljenje dijelila sa drugim polaznicima, kad smo završili, meni se nije išlo kući, najradije bih ostala do sutra, da mi se san ne raspline. U nedjelju ujutro sam došla prva i čekala dobrih sat vremena dok nisu počeli pristizati ostali polaznici. Tehnike koje smo prolazili tijekom dana, (neke sam već poznavala iz knjige), sada su sjedale na svoje mjesto kao da su tu oduvijek. Na kraju dana bila sam ispunjena i oduševljena naučenim i bilo mi je drago što imamo pet dana za vježbanje i isprobavanje i nestrpljiva da započne drugi dio.
Do slijedeće subote bilo mi je potpuno jasno kako sve naučeno funkcionira, bila sam puna novih iskustava koje sam željela podijeliti sa grupom. Drugi vikend je nadmašio sva moja očekivanja. Ni u najsmjelijim snovima, koje sam sanjuckala čitajući knjigu, nisam ni izbliza mogla dokučiti iskustvo drugog vikenda. Ponosno sam došla kući sa diplomom i iskaznicom, ali i sa odlukom da idem ponoviti na slijedeći seminar. I ponovila sam ga, ne jednom, tad sam bila na svakom. Od početka sam vodila bilješke mojih uspjeha, ali i neuspjeha. Imala sam planove na čemu trebam raditi i što želim promijeniti i toga se držala.
Još i danas se živo sjećam jednog od prvih uspjeha, još uvijek ga rado koristim kao referentnu točku prije novog projekta. Trebala sam stroj za pranje rublja, u kupaonici je bilo malo mjesta, tek za onu mini, koja se otvara odozgora. Financije nam baš nisu bile bajne, no mene to nije omelo. Projekt na Ogledalu – perilica, mala, kupljena i smještena na svoje mjesto u našoj kupaonici.
Šest dana kasnije u našem se gradiću otvorila trgovina bijelom tehnikom i svačim. Uključila sam radio i čula obavijest da daju robu na kredit. Slijedeće jutro bila sam sa dokumentacijom u podužem redu ispred trgovine. Strpljivo sam čekala, držala tri prsta i ponavljala svoju vizualizaciju: perilica u mojoj kupaonici. Negdje oko dva sata konačno sam došla na red. Trgovac je bio već prilično nervozan. Pojasnila sam mu što trebam, a on mi je odgovorio kratko: prodano! Samo normalne, ima i neka plića, ne znam što je još govorio. Moja stisnuta tri prsta i ja ponovili smo još jednom: ali u moju kupaonicu stane samo mala. „Nema. Rekao sam prodano, tko je slijedeći.“ Ja sam još stajala naslonjena rukom na pult preko kojeg je bila hrpa papira za pakiranje robe i gledala u njega, odjednom je naglo iščupao papire ispod mojih ruku i progunđao: „Prodano sve osim ove, sad sam se sjetio.“ Umjesto pulta pred mojim očima se ukazala MOJA perilica. Kasno popodne su je donijeli i postavili na njeno mjesto u mojoj kupaonici.
O ostalim mojim iskustvima, uspjesima i neuspjesima drugi put. Ostanite sve bolji i bolji do čitanja.
VesnaBK
Već nakon nekoliko dana završavala bi svako svoje vježbanje sa željom da završim seminar, mada tada još nisam znala gdje. I tad se desilo „moje prvo čudo“, vozeći se u tramvaju uočila sam plakat na kojem je pisalo: Silva metoda, slijedeći seminar, broj telefona... Pročitala sam ga jedno desetak puta, nakon toga sam gospođu pored sebe pitala da li i ona vidi plakat. Žena me malo zbunjeno pogledala, zatim se počela lagano odmicati od mene vidljivo zbunjena. Tad sam uočila da me i drugi putnici malo čudno gledaju i shvatila sam da sam plakat čitala naglas svih ne znam koliko puta. Slegla sam ramenima, rekla svima oko sebe (ili sebi): Zagreb ima Silvu, otkinula s plakata repić s brojem telefona (još neki putnici su to učinili) i nakon toga na prvoj stanici sišla. Ušla sam u prvu telefonsku govornicu i nazvala dragocjeni broj i bila sam upisana za slijedeći seminar. Ne mogu opisati bujicu emocija. Koji dan! Jedva sam dočekala subotu i početak.